Čitajući knjigu sveopšte mudrosti Gospođica je sve češće hvatala sebe u
nekim, kako bi ona to nazvala, filozofskim razmišljanima. Baš danas je imala
goste koji su je, samo što su sjeli na divan trosjed koji se nalazi u
Goispođicinoj sobi, zamolili da upali televizor. Ne bi joj to bilo ništo
neobično da nisu svi zajedno narednih 10 minuta, bar tako se njoj činilo,
tražili po stanu daljinski upravljač. Ne samo da nije mogla da se sjeti gdje ga
je ostavila - ništa neobično, nego nije mogla da se sjeti ni kada je poslednji
puta upalila televiziju uopšte. Sve vrijeme dok su razgovarali televizija je
radila, iako je ono zbog čega su je upalili brzo završeno. Kako su povremeno
išle reklame, koje su inače nešto malo glasnije od uobičajenog programa, onaj
koji govori morao je da se nadvikuje sa televizorom. Rezulat je bio taj da je
skoro dva sata u svom stanu slušala galamu svojih inače vrlo dragih prijatelja.
U jednom trenutku se zapitala da li oni
znanju da trenutno baš viču? Kada je smanjila ton, svi su pogledali u
televiziju i od tog trenutka, kada više nisu čuli televiziju tako glasno, njeni
prijatelji su počeli svakih par minuta da se okreću ka televiziji i da gledaju
šta se trenutno dešava na ekranu. Primjetivši to, nije mogla da ih ne zapita da
li možda žele da vide još neku emisiju? Čekaju li nešto drugo na tv-u? Niko
nije odgovorio potvrdno, čak je mogla da osjeti njihovu blagu zbunjenost usled
tog pitanja. Rastali su se u lijepom raspoloženju.
Gospođica je sjela na svoj
krevet i gledala u tu kutiju koja nosi naziv televizor i ugasila je. Tišina.
Samo ona i njene misli. Zar je to tako strašno, pitala se ? Zar je teško imati
razgovor bez nečega što ometa pažnju. Koliko li samo oni koji rade na
televiziji cijene i žele našu pažnju kada se toliko trude na razne načine da je
okupiraju.
Koliko li onda samo vrijedi pažnja svakog pojedinca? Znala je, ili bolje reći čula je, da cijena jedne
reklame na tv skupo košta. Zašto bi se onda neko reklamirao ako nema višestruku
korist od toga? Sve je to njoj bilo jasno, nije ona ta koja je izmislila
propagandu niti marketing. Ono što joj je kao strijela sijevnulo u glavu jeste
pitanje: "šta li bi svaki pojedinac mogao da učini kada bi svu svoju pažnju usmjerio samo na ono što želi?". Ne
na ono što mu okolina nameće, niti na ono što se smatra pravilnim ili
potrebnim, nego samo na ono što želi.
Počele su njene želje da joj se motaju po glavi. Šta bi bilo kada bi na vrata
svoje sobe zalijepila sliku svoje želje i tako svaki dan, više puta u toku
dana, posvetila svoju pažnju toj želji. Ili čak da zalijepi svoju želju
na televizor? Sama pomisao na to joj je izmamila osmijeh na lice. Osjećala se
šašavo što uopšte misli na to. U tom trenutku je shvatila da se za dva sata
druženja sa jako dragim ljudima nije ni jednom nasmijala.
To veče njeno filozofsko razmišljanje se
završilo sa odlukom da će paziti na šta obraća pažnju, te da će pokušati što je
više moguće da poklanja pažnju onome što želi, što smatra da je dobro i korisno
za nju i ljude oko nje. "Vidjeću gdje će me to odvesti", konstatovala
je sama sebi na glas. Vidjevši svoj odraz na ekranu televizora opet se sama
sebi nasmijala. "Pričam sama sa sobom. Gotovo je. Potpuno sam luda",
smijući se zaključila je i nastavila da se smješka dok je odlazila u pravcu
kuhinje.
Нема коментара:
Постави коментар