Skoro više od mjesec dana je
prošlao kako se Gospođica posvetila istaživanju nekih drugih pogleda na iste
stvari, čitajući knjigu
sveopšte mudrosti i
pokušavajući sve više i više da razumije te riječi i pretvori ih u djelo. Svaki
dan joj se činio drugačiji, svaka nova odluka teže od predhodne. Tek kada bi
potpuno odustala od ideje da postane bolja, opuštenije, smirenija, ispunjenija,
došla bi do spoznaje šta uopšte pokušavaju da joj kažu ta slova iz knjige. Sve to je
doprinjelo njenoj vedrini i osmijehu, koje i inače nosila uvijek, ali sada je
to bilo neupitno. Bez obzira šta joj neko kaže ili kakvu situaciju doživi ona
je i dalje nosila osmijeh. Ljudi oko nje su sve više primjećivali kako je
"uvijek nasmijana". Neki drugi opet bi dolazili da je vide i
popričaju sa njom nekoliko puta u toku dva-tri dana, iako to ranije nisu
činili. Nije joj bilo jasno šta se događa, ali je uživala u društvu ljudi na
potpuno neki drugi način. Najveće iznenađenje za nju je bilo kada su joj drage
pirjateljice šaptale da se njihovi momci brinu, da one nisu zaljubljene u nju,
i to samo zbog uzbuđenja koje osjete kada pričaju o trenucima provedenim
zajedno. Naravno da su se sve iskreno smijale tim izjavama, ali Gospođica je to
posmatrala mnogo dublje. Zapitala se da li je moguće da smo svi navikli da
budemo samo srećni i raspoloženi kada smo zaljubljeni? Ukoliko nam neko prija,
nasmijava nas, budi u nama prijatnu energiju i iskreno nas cijeni i voli, onda
taj neko može biti samo naš partner. Ili potencijalni partner. Zar druženje sa
prijateljima nema upravo i samo tu ulogu, da nas opusti... i da li su onda
njeni muški prijatelji takođe tako fascinirani? Pomislila je da neko može da
protumači njene osmijehe kao signale. Nije mnogo očekivala od ovoga, ali je
ipak pokušala da pronađe nešto vezano za temu zaljubljenosti u knjigi sveopšte mudrosti.
Zaljubljuju se u tebe?
Zaljubljuju li se u tebe, draga
naša Gpospođice? Nemoj da se brineš, to je samo jedan od znakova da si na svom
putu. Ljudi vole kada vide kako neko zna gdje ide. Ne vole kada vide one koje
lutaju, teško ih razumiju.
Naravno da se zaljubljuju u tebe
kada osjete tu ljepotu dobre
energije. Znaš draga naša, kada ljudi krenu u ovaj svjestan život oni ulaze
potpuno otvoreno. Onda se
nešto dogodi, pa im se povrijedi neki mali prstić stopala. To im da ideju da
postave ciglu ispred tog prstića, i tako zaštite od eventualnog ponovnog
povređivanja. Zatim idu dalje...i gle! Opet se povrijedi sada malo veći prstić,
pa uzmu drugu ciglu da zaštite njega. Nedugo poslije sledeća povreda dovede do
joše jedne cigle, samo eto tako, radi zaštite već povređenog mjesta. Tako
prolaze dani, mjeseci, godine, a cigle se ređaju i ređaju.
Rezultat toga je da ulicama i
raznim hodnicima hodaju ljudi koji su ograđeni u svojim zidovima od cigala.
Neki do vrata, neki samo do pojasa, a mnogi potpuno sa samo dvije rupice za oči
tek toliko da vide gdje idu. Ovi malo iskusniji ostave i otvore za ruke.
Svi oni tako vire kroz te svoje
rupice i sve što vide su zidovi onog drugog, a na tom zidu npr. diploma. Ili
uoče jako dobro auto ispunjeno ciglama. I s obzirom da niko ne vidi ništa sem
cigala, onda se spajaju tako po nahođenju- zid kao zid, ali bar će sada i moj
zid dobiti diplomu. Ili će se bar i moje cigle vozati u autu.
A onda...ulicom prođe jedna
duhovno osvještena osoba. Samosvjesna. Osoba spojena sa svojom dušom.
Ona je kao naga u masi obučenih. I ne
samo naga, ona i isijava
energiju svoje duše. I čim
ovi malo pametniji što su ostavili ručice napolju, osjete tu snagu, hvataju se
za nju. Osjećaj koji imaš kada si uz takvu osobu je kao neka ekstaza mira. Žele
još, traže još. I naravno zaljubljuju se.
Ako se cigle cigle razbiju i
ostanu dvije duše koje se spoje, to je ljubav. Bezuslovna ljubav.
Ako su cigle čas malo tu, pa opet
nisu, to je onda zavisna ekstaza. Niste zavoleli, samo ste se zaljubili.
Neka te ne opterećuje
zaljubljenost drugih ljudi, a i ti sama idi ka ljudima u koje se zaljubljuješ.
Od takvih duša puno možeš da naučiš.
Нема коментара:
Постави коментар