Danima je bila ozbiljna, čak je i
par puta uhvatila svoj izraz pun ozbiljnosti u izlogu lokala ili kao odsjaj
prozora na automobilu, pored kojeg je prolazila. Svaki puta bi pomislila kako
strašno izgleda. Izopačeno. Međutim čim bi srela poznato lice, ili bi joj se
neko obratio instinktivno se ponovo nasmijala. Sve češće i češće je počela
primjećivati taj, kako joj se činilo, kontrast nje same. Čim bi ostala sama uozbiljla
se. Šta joj se dešava? Kakav je to izraz lica na njoj ovih dana? Pomislila je
na knjigu sveopšte
mudrosti, možda tamo ima bar neki vic koji će je nasmijati kad sama
sebe nije mogla.
Ozbiljno se pitam zašto sam tako
ozbiljna?
Lijepo dijete naše, ima jedan vic
na koji se sveopšta
mudrost uvijek
nasmije. Ovako glasi. Bio jednom jedan ozbiljan čovjek koji je studiozno živio
po pravilima napisanim od strane ljudi, zadovoljavajući standarde drugih
pojedinaca i okoline. Svaki puta kada vidimo kako neko pokušava postati nešto
što misli da treba ili
mora, a ne ono što istinski
želi njegova duša, sveopšta
mudrost se baš slatko
nasmije.
Mudrost vidi kako zgrčeni prave
planove za bolju budućnost i kako sa stavom ulaze u probleme koje treba
riješiti. Vidi mudrost upornost i istrajnost da guraju Sizifovu kamenu gromadu
uz brdo u nadi da će ovaj puta ostati. I ponekad i uspiju, i gromada ostane tu
na vrhu brda, a onda kreće sledeće brdo. Opet guraj i vuci, i tako dok ne
ponestane snage i inata, ili dok zdravlje još služi.
Nema većeg vica za mudrost nego
vidjeti čovjeka koji je izgubio zdravlje da bi živjeo.
Mila naša, nemoj da si obeshrabrena
što si ozbiljna. To samo znači da tada misliš nešto u šta nisi sigurna. Misliš
o nečemu što ti ne prija. Kada ideš da se vidiš sa momkom kojeg obožavaš, ili
sa drugaricom koju jako voliš i dok misliš na njih, da li si ozbiljna? Dok
misliš o stvarima koje ti prijaju smješkaš se. A zašto se nasmiješ kad sretneš
nekog poznatog? Taj neko ti skrene misli. Usmjeriš
svoju pažnju na tog koga si
srela, a ne na ono što te muči u mislima.
Jasno
nam je mila naša da misliš da neke stvari zahtjevaju ozbiljnost. Mudrosot
u tebi ti to govori, i to osjećaš kao istinu, onda to jeste tako. Međutim, mila
naša ozbiljnost o kojoj se ti pitaš nastaje kad nemaš povjerenja u ishod. Kad
te hvataju strahovi za
budućnost. Kada se misliš
da postoji samo jedan put ili samo jedno rješenje. Kada ne vidiš širu sliku. Kada radiš ono što ne želiš. I
najčešće kad nemaš vjeru u
sebe. Ako ti neko kaže da
preskočiš baru, slatko ćeš
se nasmijati i učiniti
to, jer znaš da ti to
možeš. A ako ti pak
zatraže da učiniš ono što misliš da ne možeš, uozbiljićeš se. Promišljaćeš,
razmišljaćeš, pripremaćeš se i onda ćeš ili shvatiti da to možeš i vesela
pristupiti novom izazovu ili ćeš u grču gurati Sizifov kamen, ne želeći da
odustaneš i svakom pomisli na taj zadatak imaćeš ozbiljan, izopačen, izgled na
licu.
Ljubavi, nije mudrost tu da ti
kaže kako ne treba da radiš ništa. Sveopšta
mudrost te upućuje na mudrost u tebi. Neka
ti život ne prođe kao vic. Nego kao tvoja lična kreacija. Spoznaj sebe. Saznaj
ko si ti? Zavoli sebe. Sama, bez ikakvih očekivanja drugih ljudi, spoznaj šta
želiš i onda kreni ka tome. Kreni da ostvaruješ svoju priču. Da živiš svoj san,
a ne tuđi vic. I vidjećeš, smijaćeš se kao nikada do sada. Živjećeš
nasmijana.
Nasmijana i spokojna ostani,
lijepa naša.
Нема коментара:
Постави коментар