Dani prolaze i
ne mogu biti zaustavljeni. „Mnogo toga se ne može zaustaviti“, pomislila je Gospođica,
dok je odmotavala papirić savijen na pola koji je pronašla tokom listanja knjige
sveopšte mudrosti. Toliko mudrosti joj otkriva sama knjiga,
a sada još pronalazi i nove tajanstvene papiriće umetnute između listova iste.
Iako nisu potpisani, uočavala je da se radi o najboljoj namjeri autora da
prenese mudrost kroz iste. Otvorila je papir i započela čitanje.
„I znaš da ti kažem prijatelju, ja vjerujem. Danas kao
i prvog dana kada su me oči babice ugledale, sa istim tim intezitetom i
dobrotom, ja vjerujem da je život više od pukog preživljavanja, a da je pogled
dovoljan da se sve kaže, onome ko razumije.“
Kada sagledaš svoj život, i shvatiš da u ruci držiš samo običnu
slagalicu, dok sanjaš o pravom umjetničkom djelu zapitaš se- da li je to zato
što ti nisi umjetnik ili zato što su te učili da praviš izbore koje ne vode ka
djelu nego ka slagalici?
Nema krivca. To ne zaboravi. „Svi su za sve krivi“,
vraćamo se mudrosti Dostojevskog. Svakako nije ni bitan krivac. Bitno je sada.
Ovaj trenutak ovdje. Šta želiš biti i ko
želiš postati? Počni od toga, ko si
ti ? Uvijek najprije moraš prihvatiti ko si ti, jer koliko god da ti je
strano, ti si sebe doveo do ovdje. Ti si sebi ti.
Smotala je papir
i duboko se zamislila nad istim.
Нема коментара:
Постави коментар